Upravo pred završne pripreme za 11. ZagrebDox festival, razgovarali smo s Nenadom Puhovskim u njegovu uredu u zagrebačkoj Novoj Vesi. ZagrebDox vodi produkcijska kuća Factum, kojoj je Puhovski također osnivač i čelna osoba. Danas s reputacijom prve i najveće kompanije takvoga tipa u Hrvatskoj i s katalogom od preko 70 naslova dokumentarnih filmova koji nisu prošli nezamijećeno, Factum i Puhovski mogu biti zadovoljni učinjenim, no kako to često biva kod nas, nije uvijek tako bilo.
Potvrđujući pravilo da je posao najbolje pokrenuti u vrijeme kada se čini da je uspjehu sve nenaklonjeno, Nenad Puhovski 1997. godine osniva Factum. Ista kuća kasnije pokreće i ZagrebDox, jedan od 4 najveća hrvatska filmska festivala. U cijelom tom procesu došlo je do kreativnih pomaka za dokumentarni rod – ne samo da se radi o još jednom kvalitetnom festivalu i produkcijskoj kući, nego je njihova pojava promijenila i poimanje samog dokumentarca. Davno prije rezerviran za televiziju i usko specijalizirane termine, ovaj je format danas dobrodošao u kinima, jednakopravan je dugometražnom igranom filmu, zanimljiv širokoj publici, te čak postaje preferirani oblik izražavanja za mnoge filmaše. Zašto je tome tako, što se to promijenilo u dokumentarcu i kako je sam autor postao bitan dio priče? Nenad Puhovski, uz sve gore navedeno i sveučilišni profesor, predavač, te autor vlastitih filmova i netko tko je cijeli životni vijek posvetio dokumentarnome filmu, zna odgovore na prethodna pitanja.
ORIS: Kada programirate sadržaj ZagrebDox festivala, koliko je važna i je li čak i presudna sama tema dokumentarca? Što je publici koja dolazi pogledati neki naslov važnije: tema ili film kao estetski i umjetnički doživljaj?
Nenad Puhovski: Rekao bih da ipak manji dio ljudi zanimaju dokumentarni filmovi kao umjetnički iskaz, autor, nagrade koje je film dobio, festivalski predživot i tako dalje. To su uglavnom ljudi koji sustavno prate film: filmaši, kritičari, studenti i film buffs što bi se reklo, dakle, ljubitelji filma. Dakle, radi se o više-manje dvije vrste publike, što ne znači da se one neće u nekom trenutku preklopiti. Ono što je bitno jest da mi želimo raditi i prikazivati filmove za vrlo raznolike ljude. I po tome je, ako smijem reći, ovaj festival dosta jedinstven u ovim našim krajevima. Zato što se obraća publici od srednje škole, za koju imamo posebni program zvan TeenDox, pa sve do umirovljenika. Ono što je meni beskrajno drago, postoje ljudi koji uzimaju godišnji odmor da bi mogli odgledati što više filmova na ZagrebDoxu.